Da je Knjiguljica petkom prepuna i ispunjena dječjim smijehom i radošću roditelja – već smo navikli! To je tako jer i sama djeca svoje mame, tate, djedove i bake vuku u Knjiguljicu kada se približava 17 sati.
Tako je bilo i prošlog petka, kada nam je u goste došla draga prijateljica Nataša Vojnović i sa sobom donijela jednu zanimljivu slikovnicu. Bila je to slikovnica naziva „Tisuću ptica” (Andreja Peklar / Prijevod: Krešimir Krnic / Nakladnik: Ibis grafika)
Priča nas odnosi u jednu daleku zemlju u kojoj je živio jedan kralj, i to sasvim sam – bez žene, kćeri i sina. Živio je u prekrasnoj i prostranoj palači punoj raznih slugu – ali ipak je bio potpuno sam.
U svom raskošnom vrtu, kralj bi legao pod veliko stablo, sklopio oči i slušao cvrkut ptica. Te melodije kraljevom bi licu izmamile osmijeh.
Jedne je večeri začuo predivnu melodiju – posebnu ptičju pjesmu…
„Kako bi bilo lijepo imati tu pticu u palači, pa da mi pjeva danju i noću, dan za danom!”
Zapovjedio je slugama da mu uhvate i donesu tu pticu. Čak je za nju dao izraditi najljepšu srebrnu krletku i kad je zapovjedio ptici da mu pjeva, čuo je: NIŠTA!
„Potražite još jednu pticu i donesite ju!
Zajedno će sigurno pjevati…!”
No, i dalje NIŠTA! Svakim su danom pristizale nove i nove ptice sve dok ih nije bilo 999…ali koliko god da ih je bilo, bile su sve tužnije i tužnije, a i sam je kralj bio sve žalosniji…
Uskoro je stigla vijest da u maloj uličici živi dječak sa svojom pticom koja predivno pjeva. Kralj ju je morao imati!
Čim su došli na dvor, ptičica je izletjela iz svoje krletke i iz sveg glasa – divno zapjevala! I tada je kralj shvatio…
„Otvorite sve prozore! Poletite ptice gdje god želite”
Dobivši opet svoju slobodu, ptice su kralju zahvalile svojim divnim pjevanjem!
Malenima, ali i odraslima priča se jako svidjela. I shvatili smo o čemu govori: Ne možeš biti sretan ako u tome ograničavaš druge!
Ministarstvo kulture i medija podržava naš program „Vrijeme je za priču“.
