Da ljudi mogu biti ćudljivi to svi znaju, ali da su takve knjige baš i ne. Jednu takvu smo odlučili pročitati. Sam naziv slikovnice „Knjiga koja se nije dala čitati“ (David Sundin / Prijevod: Edin Badić / Nakladnik: Petrine knjige) dao je naslutiti da je pred nama težak zadatak.
Već na samom početku, priča, nas je iznenadila i pretvorila se upravljač. Okretali smo ga na lijevo i na desno, trubili i vozili se dok nismo stigli do odredišta.
Kako nije htjela da je čitamo dodavala je nove riječi kao npr. bekmezirati, pljotezu ili škafiškafnjak. Halooo, što one uopće znače? Tada se pretvorila u krila kojima je obletjela cijelu Knjiguljicu.
Nakon leta slova su se toliko smanjila da je Nevena, koja je čitala priču, morala glavu toliko približiti, a knjiga joj se samo nasmijala i rekla: „Znaš ne izgledaš baš jako pametan dok tko guraš nos u knjigu.“ Onda su se slova toliko povećala da su bila preko cijele stranice.
Knjiga se okretala poput zupčanika i tjera nas da pjevamo. Opržila nam je prste, da smo morali puhati jako poput bure. Kako mi nismo odustajali od čitanja, obrisala nam je pojedine riječi pa smo sami trebali izmisliti riječi kako bi završili priču.
Ova smiješna slikovnica jako se svidjela djeci. Spremno su letjeli, puhali i ludirali se. Netko je rekao „Već dugo nismo čitali ovako šašavu priču. Kada bi ih barem bilo više.“
Ništa ne može ugrijati srce od iskrenog osmjeha. Upravo nas je osmjehom nagradio naš Vatroslav kojeg smo ovog puta, za vjerne dolaske na priču, darivali slikovnicom.
Ministarstvo kulture i medija podržava naš program „Vrijeme je za priču“.
