- godinu zatvorili smo s romanom „Timpetill – grad bez roditelja” (Henry Winterfeld / Prijevod: Giga Gračan / Nakladnik: Mladost).
Radnja ovog napetog romana odvija se u gradu Timpetillu u kojem žive djeca vrlo upitnog ponašanja. Nestašni su toliko da čak ni roditelji ne mogu izdržati s njima. No vezivanje sata za rep mačka Pere bila je kap koja je „prelila čašu”. Strku i metež koju je prouzročio preplašeni mačak doveli su do toga da roditelji smisle tajni plan. Djeca su sljedećeg jutra otkrila da su roditelji nestali. Uzbuđeno su čitali poruku koju su im odrasli ostavili:
„Našoj razularenoj djeci.
Dosta nam je! Našem je strpljenju došao kraj! U zadnje vrijeme ste doista pretjerali! Odustajemo od svake nade da vas možemo odgojiti! Naša je odluka neopoziva: ne želimo više znati za vas! Zato zauvijek odlazimo iz grada! A vi gledajte kako ćete se snalaziti bez nas! Zahvaljujući svojoj lakoumnosti zauvijek ste izgubili roditelje! Ne trebate nas tražiti! Ionako nas nećete naći! Ništa vam neće škoditi ako jednog dana zaključite da roditelji ne postoje samo zato da biste ih srdili!
Zbogom! Roditelji Timpetilla”
I ovdje kreće uzbudljiv i napet život u Timpetillu, gradu bez roditelja. Dok su Gusari uživali bez nadzora i paske odraslih, Manfred, Thomas i nekolicina druge djece ozbiljno su se zabrinula i preuzela stvar u svoje ruke. Kroz priču stječemo uvid u iskustvo kroz koje prolaze djeca koja žive među svojim vršnjacima, ali bez nadzora odraslih. Upoznajemo se s njihovim osjećajima, strahovima i nastojanjem da izvuku najbolje iz situacije, bila ona dobra ili loša.
Iako je pripovijedanje u romanu živopisno i napeto Šljukice su se teško izborile s njime. Nije im legao na prvu i morali smo produžiti vrijeme čitanja. Iako jezik obiluje žargonizmima i razgovornim stilom s kojim bi se djeca mogla poistovjetiti našim članovima nije sjeo. Mislimo da je tome razlog dugačka vremenska razlika između odrastanje djece danas i te davne 1937.godine. Zbunjivale su ih mnoge radnje i odluke u romanu. Nije im bilo jasno da roditelji mogu ostaviti djecu?! Čudili su se i pitali kako su tako nešto mogli učiniti. Ova izjava nam je bila zanimljiva jer u drugim romanima (koje smo čitali) s humorističnim tonom, gdje djeca isto žive sama, nikada nisu postavili pitanje gdje su odrasli i kako djeca mogu živjeti bez roditelja. Izgleda da ih je ovaj „stvaran” život djece u Timpetillu ipak dotaknuo, jer ne bi ovako burno reagirali na odlazak roditelja. Puno smo razgovarali o razlozima odlaska roditelja i ponašanju djece.
U romanu smo se susreli s mnogim rodnim stereotipima (Plačeš k’o curica. Djevojčice mogu biti samo kuharice i brinuti se o manjoj djeci) i upitnim moralnim vrijednostima (Djeca puše i piju alkohol) za koje nam se čini da u ipak odraz vremena u kojem je roman nastao. Pokušali smo Šljukicama objasniti da nam je autor ovim romana poručio da djeca imaju svoja prava, ali i obaveze. Na što se u današnje vrijeme često zaboravlja.
Za kraj smo odučili pogledati igrani film „Les enfants de Timpelbach” (Djeca Timpelbacha) redatelja Nicolasa Barya, koji je snimljen prema romanu Henrya Winterfelda. Film im se jako svidio i čak pojasnio neke zavrzlame iz knjige, tako da su roman (i film) ocijenili s 4,2/5.
Ministarstvo kulture i medija podržava rad čitateljskog kluba „Šljukino gnijezdo”.
