U ožujku smo u „Šljukinom gnijezdu“ čitali prvu knjige iz serije knjiga o Muminima „Mumini i velika poplava“ Tove Jansson (Prijevod: Željka Černok / Nakladnik: V.B.Z.). Kada je naša prijateljica Lidija iz nakladničke kuće V.B.Z. čula da čitamo njihovo izdanje odlučila je članove našeg dječjeg kluba darivati s po jednom knjigom. Djeca su bila presretna s darovanim knjigama, ali i roditelji koji se ovim putem zahvaljuju na lijepoj gesti.
Tove Jansson je ovi knjigu počela pisati u ratnu jesen 1939. godine. Kako sama kaže u to je doba osjetila potrebu da pobjegne od ratne stvarnosti, pa je tako odlučila napisati priču o Muminima. Kako je knjiga pisana tijekom rata likovi u njoj susreću se s mnogim poteškoćama kao što su egzistencijalna nesigurnost, nestanak Mumintate ili poplava koji su bili realnost ratnog vremena.
„Mumini i velika poplava“, ali isve druge priče o Muminima govore o upornosti i optimizmu i zato spadaju u svevremenske priče. Mumini se s nevoljama suočavaju hrabro i nikad ne odustaju. Uvijek su spremni pomoći, zato i drugi njima nesebično pomažu.
Muminmama i njezin sin Mumintrol hodaju mračnom šumom u potrazi za mjestom gdje bi mogli sagraditi kuću prije nego što dođe zima, jer poznato je da Mumini ne podnose hladnoću.
„Upravo smo u potrazi za prikladnim, sunčanim mjestom na kojemu bismo mogli sagraditi kuću.“
No oni traže i Mumintatu, koji je odlutao od kuće s hatifnatima, čudnim stvorenjima koja su uglavnom nevidljiva.
„Katkad se skrivaju u kućama ljudi, ispod podova i može ih se čuti kako tapkaju kad u kući navečer nastupi tišina. No većina ih luta svijetom, nigdje se ne zadržavaju i ni do čega im nije stalo. Nemoguće je reći da li hatifnat veseo ili ljut, tužan ili iznenađen…Zar ti nije jasno da su Mumintatu prevarili da pođe s njima.“
Na tom putu susreću plašljivu životinjicu, djevojku modre kose koja živi u tulipanu, jednog ljutitog lava, ali i svog dalekog rođaka morskog trola. Suočili su se oni i s Velikom Zmijom, strašnom kišom i poplavom, ali sve to dovelo ih je do Mumintate i Mumindola u koji je poplava donijela kućicu, plavu kao nebo i žutu kao sunce, što ju je Mumintata sagradio za svoju obitelj.
„Na kraju su došli do jedne malene doline koja je bila ljepša od svih mjesta koja su do sada vidjeli. A tamo, nasred livade, stajala ja kućica koja je pomalo nalikovala na kamin. Bila je vrlo lijepa i obojena u plavo. – Pa to je moja kuća! – povikao je Muminitata sav izvan sebe od sreće. – Doplovila je ovamo i sad tu stoj…Hura…“
Šljukicama se jako svidjela ova knjiga. Nekima je font slova bio sitan pa im je bilo teže za čitati, ali to nije utjecalo na ukupan dojam. Opisali su knjigu kao zanimljivu s napetom radnjom punom čudnih likova i događaja. Svi su poželjeli susresti starog gospodina i mjesto napravljeno od sladoleda i raznih slastica. Zanimalo ih je kakvog je okusa zelena limunada.
Djeca su sjajno zaključila kako se atmosfera priče mijenja iz tame u svijetlo. Na početku knjige, dok traže izgubljenog Mumintatu, prevladava mračna i tamna atmosfera, dok na kraju postaje sve svjetlije i svi su sretni je pronalaze Mumintatu.
Muminmama je dobila najviše glasova kao najbolji lik u knjizi. Brižna, hrabra i sprema na sve. U svojoj torbi ima sve što im u bilo kojem trenutku zatreba. Djeci se svidjelo kako ona ne odustaje i kada se čini da izlaza nema, ona uvijek pronađe toplu riječ utjehe.
Šljukice su spremno zaključile da u Mumindolu žive razna stvorenja, ali da su svi izuzetno pristoji i dobri. Međusobno pomažu jedni drugima, bez obzira na izgled ili životni stil. Nitko nikome ne predbacuje kako živi i što radi. Slobodni su i sretni.
Kako se Mumindolu uvijek dobro jede, tako smo i mi u našem „Šljukinom gnijezdu“ ovoga puta imali „švedski stol“. Častili smo raznim slanim i slatkim delicijama, skoro kao kod starog gospodina iz priče, samo nismo imali zelenu limunadi.
Djeca su imala zadatak da kod kuće, nakon pročitane knjige, nacrtaju neko biće koje bi moglo živjeti u Mumindolu. Tako su nastali Ledoled koji moć ledene grude, Muminčarobnjak, Tumintrol, Muminbreskvica, Ljigavi Mark i bezimeno biće koje ima moć struje. Na kraju smo slagali puzzle s motivima iz knjige o Muminima.
Naša članica Mirna pokazala nam je fotografije iz muzeja Junibacken, iz Stockholma koji je posvećen švedskoj dječjoj književnosti, naročito Astred Lindgren. Uz Pipi dugu čarapu, Pettsona i Findusa, naša Mirna slikala i u Mumindolu.
Šljukice su jednoglasno ocijenile „Mumine i veliku poplavu“ s odličnom ocjenom, 5. Kako im se knjiga svidjela, rekli su da će pročitati i ostale knjige o Muminima.
Hvala nakladničkoj kući V.B.Z na darovanim knjigama članovima našeg dječjeg čitateljskog kluba.
Ministarstvo kulture i medija podržava rad dječjeg kluba „Šljukino gnijezdo“.
