Znate li što je to Brigitis? To vam je čudna bolest koju dobijete ako često brinete. Brigits ne bira, on napada i odrasle i djecu. Tako je se njome zarazio i Perica iz 1. b razreda. Tako započinje slikovnica „Brigaš i Trebaš“ Tamare Vučković i ilustratorice Mateje Vincelj Škarica uz izdanju Vježbaonice sreće.
Kada počinješ skupljati brige, tako dobiješ brigitis. Skupljaš brige i skupljaš, a onda se one nastane u tvom trbuhu. Svi koji su se ikada zarazili Brigitisom to znaju. I onda te trbuh jakooooo boli. Tako je i bilo i s Pericom.
„I našeg je Pericu često bolio trbuh. Tada bi bio sasvim siguran da će morati na operaciju, a nekoliko je puta i roditelje uvjerio u to pa su zajedno jurili k liječniku.“
No iskusni liječnik odmah je prepoznao brigitis i preporučio Perici da se manje brine. No to mu baš nije polazilo za rukom. Perica je brinuo o svemu i svačemu. Uvijek i stalno. Jedne je večeri toliko pretjerao da je brigom obojio cijelu kuću. Drugoga jutra Perica je na svoj užas na ramenu ugledao malenog nepozvanog gosta.
„Ja sam Brigaš. Toliko si se brinuo da si zaslužio imati vlastitog Brigaša. Od danas ću uvijek biti s tobom. Uživat ćemo u raznim brigama i pronaći još tisuću razloga oko kojih se možemo brinuti.“
Perica je bio preplašen i ljut. Nije htio još više se brinuti. Želio je da nepozvani gost nestane.
„Treba mi mir, trebam da se makneš s mog ramena, trebam da nestaneš, trebam…“
I u tom trenutku pojavio se drugi stvor. Bio je to Trebaš – onaj koji toliko toga treba zasluži vlastitog Trebaša. Perica ih se obojice pokušao riješiti, ali nije mu polazilo za rukom. Onda je jednog dana u školskoj knjižnici pronašao veliku knjigu na kojoj je pisalo „Enciklopedija nepoznatih stvorenja“.
U njoj je pronašao i Brigaša i Trebaša, ali tu si bili i Bezbrigaši, Igraši, ali i jedan o najstrašnijih i najvećih stvorova koje je ikad vidio – Moraš.
„Njih su imali oni koji mnogo toga moraju napraviti i nikad ne znaju zastati ili predahnuti. – Uf, mislim da jednog takvog ima i moj tata – zaključio je Perica.“
Tada je Perica zaključio ako je on taj koji je stvorio Brigaša i Trebaša sigurno može učiniti da oni nestanu. I tako bi ih noću, praveći se da spava, prisluškivao i slušao oko svega se oni tako jako brinu i što sve trebaju napraviti.
Drugoga dana Perica je pozvao prijatelje u igru i što se više igrao češće je viđao Igraša. A kako Brigaš i Trebaš nisu voljeli društvo luckastog Igraša ostavili su Pericu i odjurili su svojim poslom.
Katkad ih je Perica viđao, ali više ih se nije bojao jer je znao da ništa nije tako strašno kako nam se ponekad čini.
“Ponekad je sve što Trebaš samo to da manje Brigaš.”
Djeci je jako svidjela priča o Brigašu i Trebašu. Oduševile su ih tople ilustracije tako da ta „opasna“ čudovišta nisu bila nimalo strašna. Osim možda Moraša, on je baš velik i opasan. Svi smo priznali da se ponekad brinemo i preko mjere i da nas boli trbuščić. Sada smo naučili kada osvijestimo svoje brige i govorimo o njima one polako postaju manje i nestaju.
Roditelji su nam priznali da ih često posjećuju Brigaš, Trebaš i Moraš, te da rijetko viđaju Igraša. Želimo im svima manje brige i moranja, više uživanja i igranja.
Hvala svima što volite i dolazite na priče. Ministarstvo kulture i medija podržava naš projekt „Vrijeme je za priču“.
