Na druženje u srpnju čitali smo slikovnicu „Baba Jaga i div Zaborav“ pisca Romana Simića, koju je lijepim ilustracijama ukrasio Manuel Šumberac (nakladnik: Profil knjiga).
Šljukice su rekle da ima je bilo teško čitati knjigu. Na pitanje „Što je bilo teško?“ odgovorile su da nisu priču razumjeli i zbog toga su radnju teško mogli povezati. Nije im bilo jasno tko je div Zaborav – čovjek, zmija ili čudovište. Puno teksta i mnogo riječi koji nisu razumjeli, doprinijelo je cijelo „težini“ priče.
No kako je naša Nevena pripovjedačica i dobra poznavateljica ruskih bajki s djecom je prošla kroz cijelu i priču i objasnila simboliku likova i pojava u slikovnici. Lutka je vjerna pratiteljica Vasilise (iz ruske narodne bajke Vasilisa Prekrasna) koja dobro dobrim vraća. Djeci je nakon pojašnjenja i usporedbe s tom bajkom bilo jasnije zašto se lutka nalazi u ovoj slikovnici i zašto pomaže Babi Jagi.
Lutka Babu Jagu upozorava da se svijet promijenio, ali Jaga joj ne vjeruje.
„Predugo u svijet ne izlaziš bako, i ne vidiš da se oko tebe sve promijenilo…Ni svijet ni šuma više nisu isti, pa ni ti, jer si od iste pređe načinjena. I na tebe je oko bacio starac mladac, div nevidljiv, pa ne idi onamo ako natrag želiš – jer je ništa tvoja strava prema onoj Zaborava.“
Div Zaborav je starac mladac koji Babi Jagi ukrade haljine – bijelu (mladost), crvenu (zrelost) i crnu (starost) i traži od nje da ih pronađe, a haljine su skrivene u Tom gradu, gradu u kojem caruje Zaborav. Jer ako Jaga ne pronađe svoje haljine, svoju mladost, zrelost i starost pada u zaborav.
„Dosta si se Jago Babo, po svijetu povlačila, u priče i snove ulazila. Već te dugo gledam i trag ti pratim. Od šume do kolibe, od priče do priče, od djeteta do djeteta. Što te manje vide, bliži sam ti. Što te manje spominju, to me više oko tebe ima, a danas gotovo da te nitko više i ne spominje. I zato ti je, ele , došao kraj.“
Šljukice su, uz malo pojašnjenje, shvatile tko je div Zaborav i zaključile što se on duže mota oko nekoga, taj pada u zaborav. Što više zaboravljamo, manje se sjećamo, što vodi do potpunog zaborava kao da nismo ni postojali. Nije ima se svidio div Zaborav i ne bi ga voljeli sresti.
Svidjela ima se lutka koja cijelim putem pomaže Babi Jagi, ali je interesantno da im se svidio i lik same Babe Jage. Jaga u priči Romana Simića nije prikazana kao strašna i opasna vještica kakva je u mnogim drugim ruskim bajkama pa tako nije ni čudno da se djeci svidjela. Više su je doživjeli kao dobroćudnu staricu u nevolji, što mislimo da je i bila autorova namjera.
Kako su Baba Jaga i lutaka rješavale dobivena zadatke, tj. pronalazile haljine, tako je div Zaborav postojao sve manji. No prije nego je potpuno nestao Zaborav ih upozori:
„Da priče nestaju, ako ih se ne priča. Da pričamo iz ljubavi, a bez ljubavi da šutimo. Da šutnjom zaboravljamo, a pričanjem pamtimo. Ali da je pamtiti teže nego zaboravljati.“
Kao i svakoga puta naučili smo jednu novu riječ, ovoga puta bila je to riječ iz slikovnice – komušina ( listovi koji se skinu s kukuruznog klipa). Nakon što odrade zadatke koje smo im zadali do sljedećeg druženja dobiti će i cijeli popis „stranih“ riječi iz slikovnice Baba Jaga i div Zaborav. Jer sa svakom novo naučenom riječi bit će elokventniji, obogatit će svoj vokabular i lakše će razumjeti tekstove koje čitaju.
Djeci se svidi kralj priče i pouka da se dobro dobrim vraća. Važno im je da se priče ne prestanu pripovijedati i pisati jer što bi mi na našem klubu radili. Šljukice su slikovnicu ocijenili s 3,5. Svidjele su im se ilustracije jer imaju mnoge detalja koji privlačile pažnju.
Aktivnosti čitateljskog kluba „Šljukino gnijezdo“ podržava Ministarstvo kulture i medija.
