Na svibanjskom okupljanju u Knjiguljice družili smo se uz roman Zov divljine Jacka Londona. Na prvi pogled riječ je o pustolovnom romanu o psu Bucku, ali su naši mladi čitatelji brzo shvatili da se ispod površine krije mnogo više – priča o preživljavanju, instinktu i povratku prirodi.
Roman je prvi put objavljen davne 1903. godine, i kada smo djeci otkrili da je star čak 122 godine, mnogi nisu mogli vjerovati. Ipak, unatoč vremenskoj udaljenosti, djeca su istaknula da im se roman svidio.
Naravno, bilo je i izazova – jezik romana ponegdje je bio težak zbog starih oblika glagola poput bijaše, hodaše, htjedoh. No, naše šestašice su nas iznenadile i razveselile jer su odmah prepoznale da se radi o imperfektu i aoristu. Tako su gramatičke lekcije iz škole našle svoj put i u književnost!
Djeca su se posebno vezala uz Bucka, glavnog junaka – psa koji je s lagodnog života u Kaliforniji bačen u surovost Klondikea tijekom zlatne groznice. Nisu skrivali koliko im je bilo teško čitati scene kada su ga oteli i tukli. “Nikad se ne bih upustila u takvu avanturu”, rekla je jedna članica kluba, a drugi su se složili da je ta nepravda bila najteži dio romana.
S olakšanjem i veseljem dočekali su trenutak kada Buck upoznaje Johna Thorntona – čovjeka koji ga voli, poštuje i štiti. “Bilo je i vrijeme da netko brine za Bucka”, zaključili su naši čitatelji. Djeci je John postao omiljeni lik jer je pokazao da i u najtežim okolnostima postoje ljudi (ili likovi) koji nose dobrotu u sebi. Najmanje drag lik bio im je onaj koji je Bucka tjerao da vuče sanjke do iznemoglosti.
Naslov romana “Zov divljine” izazvao je zanimljive reakcije – u početku su ga povezali s planinarenjem i boravkom u prirodi. Nitko nije očekivao priču o unutarnjem pozivu koji Bucka vodi daleko od ljudi, natrag u divljinu. “Kao da ga priroda zove natrag onome što je nekad bio”, reklo je jedno dijete – i savršeno opisalo temeljnu poruku romana.
U razgovoru o Buckovoj preobrazbi istaknuli su da ga je promijenila borba za opstanak, ali i njegova sposobnost da se prilagodi. “Od mirnog kućnog psa postao je snažan, divlji i samostalan.” Upravo zbog toga, složili su se, Buck zasluženo postaje vođa čopora – pokazao je snagu, hrabrost i mudrost.
Jedno od pitanja bilo je može li životinja osjećati emocije kao što su tuga, sreća, vjernost ili ljubav. Odgovori su bili jednoglasni – naravno da može. Buck je bio tužan kad su ga zlostavljali, sretan s Johnom i vjeran onima koje voli. Mnogi su povukli paralele sa svojim ljubimcima i priznali da njihovi psi i mačke ne bi preživjeli u divljini. “Moj mačak je previše razmažen”, rekla je jedna članica uz smijeh.
Zanimljivo pitanje izazvalo je i mnogo osobnih odgovora: je li bolje živjeti u sigurnosti doma ili biti slobodan, ali izložen opasnostima? “Sigurnost je dobra”, rekao je jedan sudionik, “ali Buck je bio stvarno sretan kad je bio slobodan. Ovisi o tome što ti više znači – sloboda ili sigurnost.”
Na kraju su se svi složili da bi, da su mogli, promijenili trenutak kada je Buck prodan tada je sve krenulo nizbrdo. Neki su čak smišljali vlastiti kraj priče. Jedno dijete je reklo: “Da sam pisac, Buck bi ostao s Johnom do kraja. Ali ako bi John umro, možda bi ipak otišao u divljinu – jer mu je to u prirodi.”
Za kraj smo se pitali – zašto ljudi i dalje čitaju ovu priču, više od stoljeća nakon njezina nastanka? “Zato što govori o hrabrosti, promjeni, ljubavi i slobodi. To su teme koje su uvijek važne”, zaključio je jedan član i time savršeno zaokružio naš susret.
Čitanje Zova divljine bilo je više od čitateljskog zadatka – bila je to prilika da djeca promisle o prirodi, ljudima, životinjama, osjećajima i životnim izborima. Ovaj klasik Jacka Londona pokazao se kao iznimno snažno i aktualno djelo – ne samo za odrasle, već i za djecu, koja su u Bucku pronašla junaka koji ih je duboko dirnuo.
Šljukice su romanu dale ocjenu 4 / 5 i rado ga preporučuju drugima za čitanje. Ministarstvo kulture i medija podržava rad dječjeg čitateljskog kluba “Šljukino gnijezdo”.
