Još se nije rodilo dijete koje je ne jedno pomislilo ili izgovorilo da želi biti starije nego što jest. Odrasli rade toliko zanimljivih i tajnovitih stvari, pa kako ne poželjeti biti velik.
Upravo o tome smo čitali u novoj slikovnici naše poznate književnice Sanje Pilić „Hoću biti velik“ (Ilustracije: Željka Mezić / Nakladnik: V.B.Z.).
Glavni lik je dječak kojeg zanimaju „tajni“ razgovori odrasli. Toliko se trudi biti velik da jede i ona najbljakastija jela samo da naraste koji centimetar više. Volio bi znati što se to prikazuje na programima koje je njemu zabranjeno gledati. Kada bi bio velik vozio bi se tramvajem ili pokretnim stepenicama i to potpuno sam.
Stalo mu govore „Još si mali! Ili „Ne, nisi dovoljno velik!“.
No zbunjuju ga situacije kada mu roditelji govore da je ipak velik. I to baš u onim situacijama koje mu se baš i ne sviđaju.
„Već si velik! Zaveži te cipele!“ kaže mama. „Već si velik, penji se!“ kaže tata.
To sve smatra nepravdom. Za nešto je velik, a za nešto je mali, kako to?
„Želim biti zaozbiljno velik. A ne ovako. Kad treba podijeliti svoje igračke s Mirelom iz vrtiću onda sam velik jer ona je mala i plače ako joj ne dam robota na baterije. Ali sam mali kad želim igrati nogomet s dečkima iz ulice. Totalna nepravda.“
Iako vježba i trudi se biti veći nego što jest, na kraju ipak zaključi da je lijepo biti mali.
Djeci se priča svidjela i s nama su podijeli svoje priče zašto žele biti veliki. Mnogi bi voljeli da mogu duže gledati televiziju i kasno odlaziti na spavanje. Neki bi željeli jesti samo ono što oni vole, a ne bljakasti kelj ili poriluk. Bilo bi super jesti samo kolače, pizzu i sladoled.
Na kraju su zaključili, kao i junak iz slikovnice, da biti velik prije vremena i nije neka fora. Kad narastu moći će sve što sada žele.
Ministarstvo kulture i medija podražava naš program „Vrijeme je za priču“.
