„Glazba je zvonka radost” – često se ta fraza može čuti. Ta je tvrdnja potpuno točna – glazba svakako stvara radost odjekivanjem zvonkih tonova i u svima nama izaziva razne dobre vibracije, bilo da se radi o pjevanju, sviranju ili slušanju glazbe. Upravo smo prošli petak našu priču posvetili glazbi. I to dječjoj glazbi, tj. dječjim pjesmicama koje smo izvodili uz gitaru, a koje gotovo sva djeca znaju ili su se našla u situaciji da su određenu pjesmicu čula.
„Ma, ja znam tu pjesmicu, pjevali smo ju u vrtiću!” – povikala je djevojčica iz trećeg reda.
Naslovi kao „Mi smo djeca vesela” , „Pokraj peći maca prela” ili „Zeko i potočić” već su odavno vrtićki evergreeni koju rijetko koje dijete ne zna. Razgovarali smo o tome kako netko može znati napamet npr. tekstove 100 pjesama, i to bez greške? Jednostavno te melodija „vuče” da ispjevaš taj tekst bez problema, to je ta simbioza!
„Meni je tata ovu pjesmicu pjevao kad mi je bio rođendan!” – čulo se iz zadnjeg reda na našem druženju…
Također postoje dječje pjesmice koje nisu samo brojalice, već su ih napisali ozbiljni skladatelji kao Arsen Dedić ili Ivo Robić a ostale su zauvijek u djeci ali i roditeljima (od kad su bili mali). Primjeri za to su: „Kad se male ruke slože…”, „Tata kupi mi auto”, „Nije lako bubamarcu”. Neke dječje pjesmice su obradili čak i veliki bendovi i to Bila mama Kukunka – Bijelo dugme.
Na kraju smo se složili da pjesma u nama budi osjećaj sreće, a onda i hrpu drugih osjećaja…jer …”Kad si sretan, lupi dlanom ti o dlan…”.
Ministarstvo kulture i medija RH podržava naš projekt “Vrijeme je za priču.”
