Možemo li izmjeriti ljubav? Ako možemo, kako ćemo je izmjeriti? U kilometrima ili možda kilogramima? Kako bi mogli odgovoriti na ovo pitanje čitali smo slikovnicu „Pogodi koliko te volim“ (Sam McBratney / Ilustracije: Anita Jeram / Prijevod: Maja Cindrić / Nakladnik: Egmont).
Mali zec boje meda pokušao je, velikom zecu boje meda, pokazati koliko ga voli. Popeo se na obližnji panj raširio ruke koliko god je mogao i rekao „Ovoliko“. No veliki zec imamo je duže ruke od njega.
„ A ja tebe volimo ovoliko – reče on. Hmmm, to je puno, pomisli mali zec boje meda.“
I tako svakoga puta kada god bi maleni zec pokazao ili smislio koliko voli velikoga zeca, ovaj bi to ponovio za njim. A kako je veliki zec bio puno veći od malog, ovom se činilo da ga veliki zec voli više nego što mali voli njega. No tada pogleda prema nebu.
„Maleni zec boje meda legne na travu i zagleda se u veliko zvjezdano nebo. Pomisli kako ništa ne može biti dalje od neba. Volim te sve do Mjeseca – reče i tiho sklopi oči.“
Veliki zec boje meda pomislio je kako je to stvarno jako daleko. Spustio je malenog zeca u krevetić o lišća, nagnuo se i poljubio za laku noć.
„Zatim legne pokraj njega i nasmiješi se, tih mu šapnuvši na uho: A ja tebe volim sve do Mjeseca i natrag.“
Ova slikovnica već dugi niz godina nije bila dostupna za nabavu, pa smo se jako razveselili kada se ponovo pojavila na našim policama. Djeci se svidjelo nadmetanje malog i velikog zeca. Teško je nekome jednostavno objasniti koliko ga voliš. Djeca su sudjelovala u priči šireći ruke i skačući poput malog zeca.
Roditeljima nije silazio osmjeh s lica dok se čitala priča (da, da i vas roditelji pratimo dok se čita priča). Oni su se odmah povezali s velikim zecom, jer dobro znaju da je roditeljska ljubav nemjerljiva.
Hvala što volite i dolazite na priče. Posebno se veselimo kada nam dođu oni koji još nikad nisu bilu i svečano izjave da se od sada vidimo svaki petak na priči.
Ministarstvo kulture i medija podržava naš program „Vrijeme je za priču“.
